unutra

unutra: fabrike sok dimnjaka nešto tužno
možda sam ti sve to dao
da ne bi otišlo nekom drugom

čista lavlja nakana jednog svetlog dna
ljubav koju osećam više nije lična
i ide prazna i zauvek

u meni: budnost zaspalih
zamaglica i hladni delovi

pričaj mi o toj tišini
o putu između soba

unutar fabrike: zub
plemeniti metali

i jedna fotografija tvog strpljenja
umesto fotografije mora

zima i dolores gradi prvu proljećnu maglu

snom prenosiva
bolest golubova
na velike razmjere

te godine ona je bila
nemjerljiva i nalegla
na sve nas
pozatvarane da odspavamo na toplom
sa životinjama u stajsku zimu
i po pravilima sena

zemlja probudila se
u novoj smrti
i vrijeme je
pijesak otekao
od sna

u ogledalo govori
sa sebe poledice u izdane i izvore pusti
i siđi
na početak i otkravljuj se
i nadaj se
za ruže u tvojim lomovima

kad dođe
najutren

pijan ispod vodopada
on počinje i ne završava se
u tebi je

snaga spavača
tin hinan takođe

spava
zlatna bušna šapa pijeska
nad time što sniva
vijek, vijek i po žmurenja u lobanji
a po buđenju
dar-kostur
srca na kamene točkove, voli te
kada ti se zlatan prostire na vratima

eaa98-erwinb

sjutra šume

pela se i šuma na krov da zaboravi pogled na koljena
i svoje temelje i nepca u drevnoj mahovini

na sedmo uho ponovo je čula
kako fino diše naša kuća, šumna rebra
sve vrijeme u nakostriješen sumrak u malignu noć
u jezik sunca koje
uporno zalazi

neko je gore voli
i neko je voli dolje

sa svih strana sada je obrasla
više je neće čuti ni na mjestu
gdje se dva talasa dvoje u mrak

i kapne
puzavicom prigušen trzaj kao dječak
koji
mora svetleti

na svim ulazima za toplo u komorama

i ujutra nada u intarziji uzgajana:
cvjetaće nad tim koljenima mi
mi smo ispred te budućnosti

zamak za zelenzub

da ovdje je boravio nekad sa suncem u stomaku
i on prateći bezvazdušni predio između dva vazduha
voleći okom, udoban sumrak bi pjevao u dlan

nema mi ga valja silaziti
u duboko dolje papratima

učiti sa počecima i u uši puniti suzama
sa voda koje nadolaze

na počecima
ruke koje su ga gradile su se povukle
u ramena osjeke
samo po krajevima ga razumijem i noću sanjam često
gdje padam niz spirale stepeništa u izvjesnost
tvoga vrata, tvoje ljubavi, ne zalazi.

u ovoj zemlji smo znali po misli koja se zaustavila
u vrhovima blago nad glavama, u čeznutljivosti
među dvjema obrvama
da dolaziš iznutra
i jednog jutra
ovaj grad te vidio kao nadlanicu jasne planine
u tvoje ime zastave

da je ovdje nekad boravio u stomaku, borje
upornošću zeleno govori kako si gorio
na čelu i po prstima napadao dubok
u svoju visinu te tražim, rasteš
duboko porastao

nikada budni

možda je misao o krilu pogođena

vjetar koji noći na vodi
sinoć je popravljao
krovove nad nama

u našem dubokom snu padale su grede
duga svijetla rebra bivšeg zamka
za vrat nježno uhvaćenog pustinjom

uzdižu se i rastu meko
prašine u njegovoj nutrini

i mi to vidimo u svom snu
pogođeni nekom slatkom strujom
osvijetljeni bjelinom

kada se uhvatimo za ruke to je zato
što težina ljubavi razgrađuje mora
i tako gori kroz vodu
i još uvijek piše u krečnjaku

i u tom pećinskom snu mi smo neonski ljudi
i više nikada nikada budni

predosjećanje rođeno za skrivanja u sunčevim zaliscima

toplo bi bilo da bijele haljine koje su nosile prilike
iza osjetljivosti naših ramena još čuvaju blago
da ga kupaju kao dijete kada sunce pokaže svijet i šljunak
u vodama na koje smo navikli u radosti

sjećam je se ali ne znam odakle

mi smo još za skrivanja u sunčevim zaliscima znali za groznice te igre
čudom je u naše najnježnije kosti potom naseljen pamuk
otkada smo nesalomivi
sa svoje strane ja u ovoj ljubavi

neko treći će doći i reći
vi ste
sa suncem napola
i vatrom
napola

i sunce će reći
oboje smo vas
tako našli
i oboje smo vas
tako ostavili
vas u vatri
i sad napola